 |
Love, Rosie je film u koji sam se zaljubila na prvo gledanje. Duhovit, zanimljiv i sladak u toj mjeri da ti nije muka nakon. Upravo sam zato odlučila pročitati knjigu Na kraju duge po kojoj je film snimljen. Već sam na samom početku skeptično primila knjigu u ruke, ali ipak odlučila dati još jednu priliku Ceceliji Ahern. Naime, davno sam se opekla njenom Knjigom sutrašnjice koja mi svidjela toliko da sam ju odlučila ostaviti nedovršenom. To je nešto što rijetko radim. Cecelija i Marta se jednostavno ne slažu. Njene su priče poput jedne izgledom privlačne torte koja je, kad ju probaš, toliko slatka da te bole zubi. Slatka u toj mjeri da sam tijekom čitanja pojela tri vrećice čipsa. Nije pomoglo.
Na kraju duge je jedna neuvjerljiva i negubisvojevrijemenačitanje knjiga. Ona je poput nekog poznanika koji baca užasno glupe fore, ali se ipak smiješ zato što ti je neugodno. Tako sam se osjećala čitajući ovu knjigu. Nekoliko sam puta lupila dlanom o čelo, knjigom o krevet i čipsom o pod samo da smanjim količinu neugode. I susramlja. Knjigu sam pročitala do kraja. I za to mi treba medalja. Četiri sam se dana borila s Rosie Dunn, djevojkom koja je iskusila (i to ovim redoslijedom): ispumpavanje želuca, prvi sex iz dosade i pijanstva, tinejdžersku trudnoću, propali fakultet i život s roditeljima uz primanje socijalne pomoći. Za sve je to kriva sudbina i njen najbolji i jedini prijatelj Alex Stewart. Njeni problemi nastaju kada se njihova svakodnevnica poremeti Alexovim preseljenjem iz Dublina u Boston. Razdvojenost im jako teško pada posebice zato što su jedno drugome jedini prijatelji. Svedeni su na dopisivanja i rijetke telefonske razgovore. Upravo se cijela knjiga sastoji od njihovih pisama, email prepiski i dopisivanja s ostalim članovima obitelji i kasnijim prijateljima. Moram priznati da nisam ljubitelj epistolarnih romana i ne mogu se uživjeti u priču ispričanu na takav način. Uzrokuje mi glavobolju. Da nastavim, Alex upisuje željeni fakultet, zaljubljuje se i vodi na prvi pogled sretan život. Za razliku od Rosie koja čitatelju stalno daje do znanja kako je izrazito nesretna. Tijekom cijele knjige, Rosie nam otkriva da pati za Alexom. Zaljubljena je u njega. Nije zaljubljena u njega. Mrzi njegovu odabranicu. Kuma mu je na vjenčanju. Voli ga. Ne voli ga. Nezadovoljna je svojim životom i smatra da je zbog maloljetničke trudnoće puno toga propustila. Ne poduzima ništa idućih 10 godina. Alex također voli Rosie, no nije siguran je li zaljubljen u nju. Imali su taj nekakav "trenutak šutnje" o kojemu stalno pričaju i koji je završio poljupcem, no i dalje su zbunjeni vlastitim osjećajima. Svjesni su svojih pogrešaka, ali i dalje tonu u more frustrirajućih krivih odabira. I tako do samoga kraja knjige i sretnog završetka koji je po meni i više nego tragičan.
Rosie i Alex, Ana Karenjina i mladi Werther su (napisala bih nešto prostije, ali mama mi ovo čita) mačji kašalj za vas. Za vaše probleme nije krivo gotovanstvo i neiskrena komunikacija u 50 godina poznanstva. Krivo je more. I sudbina. Ova nas knjiga jedino može naučiti da svoje prilike ostavimo neiskorištenima, da neiskrenošću igramo na sigurno i da dopustimo da nam nesporazumi upravljaju životom. Moram priznati da nakon ove knjige i na film gledam drugačijim i opreznijim očima. Šteta!
Primjedbe
Objavi komentar