Alias Grace - Štujem Margaret Atwood i to ne zato što sam žena

Čitanje ove knjige zahtijeva par šalica vrućeg čaja s bar pet žličica šećera. Gorčina se ove priče mora nekako ublažiti. Završetak čitanja potrebno je "proslaviti" nečim žešćim od čaja. Isključivo zato da si ugrijete dušu i pokušate bar malo zaliječiti šokirano te pomalo slomljeno srce. Ovo je knjiga od koje sam htjela odustati nakon prvih sto stranica. Imala sam osjećaj da u rukama držim neku ubitačno dosadnu lektiru iz srednje škole u koju se nikako ne mogu uživjeti. Zamišljala sam kako ću popljuvati Margaret Atwood i ovu glupost od knjige koju je tako lijepo iznova popularizirao Netflix istoimenom serijom. Grozno sam se prevarila i povlačim sve psovke koje sam svojoj glavi izgovorila na račun gospođe Atwood (nadam se da je politički korektno tako je zvati). Usuđujem se reći da je Alias Grace najslojevitiji roman koji sam do sada pročitala. 

Alias Grace je povijesni roman, istražiteljska priča i kriminalistički misterij koji nudi odgovore i rješenje, ali i ostaje otvoren za različite interpretacije. Margaret Atwood u svome pogovoru navodi da je priča izmišljena, no temelji se na zbilji. Grace Marks, "junakinja" djela, stvarni je lik te jedna od najozloglašenijih Kanađanki 19. stoljeća. Grace je sa svojih šesnaest godina, zajedno s konjušarom Jamesom McDermottom, osuđena na kaznu doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu svoga gospodara Thomasa Kinneara i njegove domaćice i ljubavnice Nancy Montgomery. James McDermott osuđen je na smrt vješanjem. Kontroverzni je zločin podijelio kanadsku  javnost. Jedna je strana vjerovala u nevinost lijepe Grace koju je na zločin prisilio naprasiti konjušar James, a druga je strana vjerovala da je upravo ona bila ta koja je manipulativnim zavođenjem natjerala Jamesa na stravično djelo što je i on sam tvrdio. Sama je Grace Marks tijekom cijeloga suđenja neprestano mijenjala iskaz, ali i tvrdila da se ne sjeća nemilih događaja. Nakon što je zahvaljujući odvjetniku i skupini ugledne gospode spašena od vješala, Grace je jedno vrijeme provela u ludnici, a potom je premještena u zatvor, Pokrajinsku kaznionicu u Kingstonu, gdje je dio vremena provodila kao služavka nadzornikove žene. Iako je osuđena na doživotnu kaznu zatvora, mnogi su vjerovali u njezinu nevinost i trudili se dokazati ju. Margaret Atwood izmislila je lik doktora Simona Jordana koji svakodnevno dolazi proniknuti u um ove lijepe zločinke kako bi osporio ili dokazao njezinu krivnju. Grace mu svakodnevno govori o svojoj prošlosti, teškom djetinjstvu, o svojoj dragoj prijateljici Mary Whitney te poslovima koje je obavljala u različitim kućanstvima. Svojom ga pričom polako vodi do onog nemilog dana kada su počinjena ubojstva.

Grace Marks često čitateljima daje do znanja da nekim odgovorima nastoji zadovoljiti očekivanja doktora, ali i pokušava sakriti svoju inteligenciju. Svjesno navodi ljude oko sebe na podcjenjivanje svojih sposobnosti. U takvim otkrivajućim trenucima nisam osjećala nikakvu empatiju prema njenoj gorkoj sudbini. S druge strane neke stavke svoje prošlosti opisuje s takvim djetinjim ushitom ili takvim tužnim očajem te me u potpunosti zavede i uvjeri u svoju ulogu žrtve. Od svih svojih podijeljenih mišljenja vezanih uz našu "junakinju", najviše me od početka držala misao da je ona u potpunosti luda.  I plašila sam je se. Jako.

Tijekom čitanja ovoga romana stvarno sam imala osjećaj da čitam pomalo morbidnu detektivsku priču zato što sama atmosfera knjige vrišti na bizarno, a zbog želje za odgovorima i nekakvim razrješenjem knjiga se ne može prestati čitati. A onda kraj. Taj kraj. I kraj nam nudi odgovor i razrješenje misterija. Ali kakav odgovor? Odgovor koji me još uvijek proganja. Razrješenje koje me ispunilo groznom neugodom. Margaret Atwood ima tu sposobnost pomalo nametnuti ideju u glavu čitatelja da je kraj kraj i da je na sve odgovore odgovoreno, ali nakon nekoga vremena čitatelj shvati da ima još puno detalja ostavljenih za pojedinačna tumačenja.

Pročitaj. Obavezno.